Storija o posljednjoj plemenitaškoj obitelji Labinšćine :

Lazzarini - Battiala
Povijest palače «Lazzarini-Battiala» u Sv.Martinu vrlo je zanimljiva ,upravo zbog njene povezanosti sa posljednjom veleposjedničkom plemičkom obitelji Lazzarini-Battiala. Obitelj Lazzarini-Battiala nastala je združivanjem dviju plemićkih obitelji : Battiala i Lazzarini. Korijeni Battiala sežu u davno 13.stoljeće. Kako nema povijesnih zapisa , postoje razne legende o ovoj obitelji koje kažu da su oni bili gusari koji su svojim brzim i naoružanim brodovima tzv. brigantinima plovili našim morem i branili Venecijansku Republiku od Turaka i Uskoka. Utvrda i osmatračnica Battiala bila je smještena kod Sv.Ivana u Beški kraj Koromačna. Osim što su branili Veneciju na ovim područjima, legenda kaže da su postali moćni i pljačkanjem trgovačkih brodova iz Bliskog Istoka koji su se vraćali iz Venecije sa novcem od prodaje roblja. Battiale su zbog svoje moći i odanosti Veneciji dobili titulu «grofovi». Na njihovom grbu stoji ptica-žar «Feniks» sa izrekom «Moriendo- rinasitur». Ptica Feniks je ptica koja izgori u vatri i svaki se puta iz pepela ponovno rađa. Razlog zbog kojeg grof Battiala uzima pticu Feniks za simbol svoje obitelji možemo naći u još jednoj zanimljivoj priči ili legendi. Ta legenda kaže da je jednom jedan od grofova obitelji Battiala , prebacio trudnu suprugu na otok Cres, da je tamo skloni od napada neprijatelja na njihovu utvrdu kod Koromačna. U toj je žestokoj borbi Battiala poginuo, dok mu se na otoku Cresu rodio sin.
Grof Battiala je posjedovao zemljišta od Ubasa do Sv.Martina ,a sjedište te obitelji bilo je u Labinu. Danas je to kuća – palača u starom gradu Labinu u kojoj se nalazi gradski Muzej. Posljednji muški potomak obitelji Battiala bio je grof Nikola Battiala, koji nije imao muškog potomka koji bi nastavio njihovu plemićku lozu. Njegova je kćer, grofica Margherita Battiala bila vlasnica svih imanja i posjeda u Labinu, Rapcu, Krapnju, Dubrovi, Sv.Martinu , Karnici itd. Da bi nastavili staru i slavnu plemićku lozu, Margherita se morala udati za sina druge plemićke obitelji. Tako je i bilo. 1825. godine Ludovico, barun Lazzarini von Jablanitz, oficir austrijske vojske, napustio je vojsku kako bi se oženio Margheritom, jedinom kćerkom grofa Nikole Battiala. Tom ženidbom nastala je nova plemićka obitelj : Lazzarini-Battiala. Činom združivanja tih obitelji nikada se nije zaboravilo slavno ime plemićke obitelji grofova Battiala. Grbu obitelji Lazzarini pridodan je grb obitelji Battiala, a njihovim palačama i posjedima pridodali su se posjedi baruna Lazzarinija , te tri kaštela pod Snježnikom, Jablanizza, Bista i Goeteneg.
Članovi obitelji Lazzarini-Battiala bili su članovi «Vijeća plemića» grada Labina, koje je imalo važnu ulogu u upravljanju gradom. Posljednja generacija baruna Lazzarini bila je vrlo zanimljiva. Jedan od njih GIUSEPPE LAZZARINI, doktor agrarnih nauka i pisac, početkom 20.stoljeća ističe se izrazitom socijalističkom orijentacijom i podrškom rudarima, s kojima organizira više štrajkova i prosvjednih skupova. On je ujedno bio najzaslužniji za isušivanje malaričnog Čepićkog jezera. Nosio je titulu grofa ili conte. Grof Giuseppe Lazzarini imao je još dva brata – NIKOLU, zvanog Mikula, koji je brinuo o velikim posjedima , te liječnika TOMMASA. Oni su nosili titulu baruna. Dr.Tomasso pružao je svima pomoć, pa je bio omiljen i cijenjen u narodu. Često je na konstataciju «Ali ja nemam čime platiti!»uzvraćao «Ne mari, platit ćeš kad budeš mogao». Bio je nadasve human, prijazan i prijatelj , tako da je svoju profesiju obavljao onako kako treba – s ljubavlju i ljudskom toplinom koja je osvajala pacijenta.
Barun Nikola je o velikim posjedima brinuo iz svog dvorca u Svetom Martinu – zvanog još i Baronov kort. Uz stan, u kaštelu su bili i konjušnica, staje, te veliki podrumi. Najveći dio zemlje barun je dao napoličarima, koji su se zvali i «soči». Svi prinosi na zemlji, ali i u staji dijelili su se na pola. Pšenica, krumpir, grožđe, svinje, goveda. Od jedne svinje u njegovu su se konobu slali samo pršut i špaleta, a ostali dijelovi svinje i mrs ostavljali su se sočima. Njih je bilo u svim okolnim selima, ali i u drugim selima Labinšćine. Oko dvora i u njemu radili su i brigu brinuli dekle i hlapci, koji su za svoj rad primali naknadu. Barun je bio jako strog u poštivanju zakona o zaštiti šuma, pa su njegovi čuvari – gvardijani – strogo pazili da se ne sijeku debela stabla, već samo tanke grančice. U vrijeme predaje ljetine zapošljavao je mjerače – meroci - koji su arbitrirali u njenoj raspodjeli. Mjerači su barunu Lazzariniju polagali zakletvu pod malo neobičnim okolnostima – u posebnoj prostoriji , takozvanoj skritoriji, odnosno pisarni – između dviju svijeća i ljudskih lubanja. U toj radnoj sobi barun je vodio i svoje «poslovne knjige», imajući evidenciju o svakom težaku, hlapcu, dekli ili drugom zaposlenom. U plaću bi se uračunalo i vino koje su dobivali za ručak : žene po kvartin, a muškarci – polić. O djeci su se brinule sluškinje – pesterne – a glavni zadatak im je bio da se igraju sa mališanima. Naime , barun Nikola se nije oženio za djevojku iz svojeg staleža već za ženu pučanku , Domeniku Mohorović iz sela Golji. On se u nju zaljubio kad je ona imala 10 godina! Ta ljubav u njemu nikada nije ugasla, premda se Domina u mladosti udala za drugog čovjeka i rodila Severa, Nadu i još jednog sina koji je kao dijete umro. U Kad je međutim, Domina ostala udovica, barun Nikola ju je uzeo za ženu, pa su se u tom braku rodili Uccia, Fineta i Giacomo. Barun Nikola je jako držao do tradicije, pa su njega i njegovu suprugu oslovljavali sa «illustrissimi». Za razgledavanje svojih imanja, posjete i odlaske u Labin služile su im kočije – veliki landeau, dva biroccia (jednosjeda) i druge kočije. Pušio je lule i toskanske cigare, a bio je i vrstan plesač charlestona koji se plesao upravo u dvoru u Svetom Martinu. Postojala je uzrečica «Se ti vol ballar un bon charleston-va a San Martino da Baron! Kao stručnjak agronomije poklanjao je veliku pažnju očuvanju šuma i obrađivanju zemlje, a unutar korta se nalazio baronov nezaboravan Vrt – lijepo uređen voćnjak i povrtnjak, o čijoj se uređenosti govori još dan danas. Osim dvorca u Svetom Martinu, obitelj Lazzarini-Battiala posjedovala je i stanciju na Dubrovi , danas okupljalište Labinjana i mjesto gdje se nalazi Mediteranski kiparski simpozij , s lijepim parkom kojim su nekada šepurili paunovi, kućom za gospodu i gospodarskom zgradom za upravitelja i služinčad. U stajama su se nalazili plemeniti konji lipicaneri i švajcarske krave, a u konobi plemenita vina sortirana po porijeklu i godini proizvodnje.
Osjetivši pred početak rata skori kraj, Lazzarini je sve svoje posjede prodao i otišao u Italiju, sklopivši stranice zanimljive storije o posljednjoj velikoj plemenitaškoj obitelji Labinštine.